Preporuka za sve dame!
Otkrijte bar na jedan dan skrivene moći štikli i žarko crvenog karmina – neprocjenjivo!
Piše: Neda Bobinac
Gledam ja nju: ona je mlada, ponosna, zgodna, drčna, pametna… Ponosno nosi svu svoju ljepotu i sve nedostatke. Gledam je i divim se svaki put nanovo, sva u crnom, kosa svezana u jednostavni konjski rep, vrlo malo šminke, samo crveni karmin, nikakvih detalja, ukrasa…naprosto predivna. Jednostavno savršena.
Nije ona najljepša žena koju poznajem, ali je žena koja svojom pojavom zaustavlja dah, mami poglede oba spola… Neki zli jezici bi rekli, nije ona ništa posebno, prosječna, obična…
Gledam onda njih i shvatam da je ljubomora zlo koje izjeda i još joj se više divim. Ali onda, jedan dan, dođe ona nekako drugačija. Sasvim obična, slatka mlada djevojka… Gledam i ne vidim onu jačinu. Dobro je analiziram i pitam se šta joj se desilo. Da li je tužna, nesretna, možda samo nenaspavana?
Posmatram je. I dalje je ponosna. I dalje je lijepa, ali nešto fali da je vine u visine.
Tek tada shvatam da nešto nedostaje na tom dragom licu. Nema više onih žarko crvenih usnica, a ni štikli koje je dizu u oblake. Prevrćem po glavi.
Da li je moguce da jednu ženu mogu promijeniti samo te dvije sitnice?
Imam ja dosta godina, ali ne i iskustvo te vrste. Smiješno možda, ali Bože moj, učimo sve dok smo žive.
Elem, odlučim ja testirati sebe, probati i osjetiti kakav je to osjećaj. Potrefio se baš jedan od onih crnih dana, dana kada su sve lađe potonule. Obuvam štikle, po prvi put u svojih (tadašnjih) 46 god. Izlazim van. Ne stavljam žarki ruž, jer bi to bilo ipak malo previše, za nekoga kao što sam ja.
Nabadam ja polako, ali osjećam kako polako ispravljam pognutu kičmu, jer štikle zahtijevaju takav stav. Gledam ljude oko sebe i čine se nekako manjim. Ne samo centrimentima, jednostavno manji su. Ili sam ja veća? Šta se desilo? Nemam pojma. Osjećam se moćno i vidim da to i drugi osjete. Gledaju me na drugaćiji način, nekako sa dozom straha, divljenja ili ko zna čega.
Prođe tako neko vrijeme, mislim čak i nekoliko godina i sasvim slučajno, nabasam ja u DM-u, na onaj baš baš dobro crveeeeni karmin i bez razmišljanja, samo ga stavim u korpu. Šta mi bi, pitam se? Al’ hajde neka ga.
Dugo mi je trebalo da se ohrabrim i stavim ga na svoje usne. Strašno, pomislim. Djelujem kao kakva jeftina žena. Gledam svoj odraz u ogledalu i ne znam da li sam spremna na taj korak. Obuvam one visoke potpetice i polako vježbam stav pred ogledalom. Pomijeram usne, izgovaram riječi i rečenice, smijem se…
Usne mi nekakve otekle, kao da su zalijepljene naknadno na lice. Ne znam šta s njima. Napućene, ma šta napućene, prepućene. Mislim se, Bože kako ću ovakva među svijet.
Ali hajde, baš me briga, idem vidjeti, idem se zezati…
Gledam se opet i nekakva sam si sva čudna. Nisam to ja, ali ipak, osjećam da mi godi. Osjećam se, rekla bih… ima nešto u tome. Nije loše uopšte.
Kročim ja tako među ljude. Onako visoka k'o roda, crvena i prepućena… Ali nekakva ponosna, ženstvena, poželjna. Kao da letim. Kao da mi je cijeli svijet pod nogama…
Sreća, cesta je ravna, a ja imam neku dužu haljinu, pa se ne moram opterećivati koljenima. Samo bi mi još i to trebalo.
Prolaze pored mene muškarci, žene… Osjetim ja da me nekako drugačije gledaju. U početku obraćam pažnju na izraze njihovih lica i vidim, osjećam, da to nije ono kada cirkus dođe u grad. Počinjem se osjećati bolje, lijepo, pa ljepše, a onda i moćno.
Srećem neke poznate ljude, koji mi daju komplimente za izgled. Ja sve ponosnija i ponosnija…
Zaboravljam probleme i bol u grudima. Osmijeh se polako vraća na moje lice, a srce više ne treperi od boli. Imam osjećaj kao da sve mogu i da sam kadra bilo šta napraviti. Tek onda shvatam tajnu skrivenu u te dvije stvarčice.
Čudno je to. Zaista nam nekada treba samo malo da nas vrati među žive.
Zato, drage moje žene, cure, majke, bake… Isprobajte ovo bar na jedan dan. Možda će i vas ohrabriti, možda ćete i vi, baš kao i ja zaboraviti sve one muke koje vas more, možda ćete se i vi osjećati kao glavni akter neke svoje predstave. Možda će vam se čak i vratiti izgubljeno samopuzanje, vjera u sebe.
Trebalo mi je pola stoljeća da otkrijem moći ova dva pomagala. Ali zato sada, kada dođe kakav naopak i siv dan, a ja lijepo pravo po svoje skrivene rekvizite.
Ma vjerujete, nije uopšte loše. Probajte, igrajte se, bićete sebi vjerovatno čudne u prvi mah, ali nemojte odustati. Posebno vi koje ste povrijeđene i ranjive. Baš tada uradite ovo. Vjerujem da će vas osjećaj iznenaditi. Ako ništa, napravite mali show u svoja 4 zida.
Ljubim vas sve, a posebno onu moju karizmatičnu curicu s početka priče. Da ne bi nje, ja se valjda nikada ne bih napućila i nabila na ovo čudo.
